Kolekcija minerali
Iako je priroda tu i tamo znala izbaciti komadiće stakla, prava ljudska čarolija s pijeskom, sodom i vapnencem dogodila se prije otprilike 4000 godina u Mezopotamiji, tom plodnom tlu između Tigrisa i Eufrata. Tamo su naši davni majstori otkrili kako ukrotiti vatru i pretvoriti obične minerale (eto odakle naziv kolekcije) u nešto prozirno i čvrsto.
U početku su staklo oblikovali na starinski način – lijevanjem u otvorene kalupe. Ako pogledate neke od najranijih staklenih artefakata možete vidjeti te prve nespretne, ali fascinantne pokušaje (zvuči kao i naši prvi radovi). Postojala je i fora zvana oblikovanje šupljine, gdje bi se oko glinene jezgre nanosilo staklo, a kad bi se ohladilo, glina bi se izvadila i ostala bi šuplja posuda. Većina tih prvih staklenih čudesa pronađena je baš tamo gdje je sve i počelo – u Mezopotamiji i Egiptu.
U ono vrijeme, staklo nije bilo za svakoga. Smatralo se luksuzom i bilo je rezervirano za elitu. Koristilo se za nakit, za predivne umetke koji su ukrašavali drveni i bjelokosni namještaj (bjelokost od zubi i kljova slonova, morževa 🙁), pa čak i za bling-bling na arhitekturi. A u staklenim posudicama su se čuvala dragocjena mirisna ulja i parfemi, jer ništa drugo nije bilo dovoljno šik.
Kako je vrijeme teklo, centri za izradu stakla počeli su nicati diljem Mediterana. Fenički trgovci, ti drevni putujući prodavači, tijekom željeznog doba su raznosili posude za parfeme rađene tehnikom oblikovanja šupljine. Etruščani u Italiji su bili ponosni na svoje staklene vaze, Grci su eksperimentirali s prozirnim staklom, a pripadnici kulture La Tène u središnjoj Europi su bili pokapani sa staklenim perlama i narukvicama – valjda da i na onom svijetu budu u trendu.
A onda, u helenističkom razdoblju, oko trećeg stoljeća prije Krista, pojavila se nova staklena zvijezda – mozaik staklo. Majstori su slagali male komadiće ili štapiće stakla u šarene uzorke i onda ih topili zajedno da bi dobili posude i ukrase.
Zanimljivo je da su Rimljani, ti praktični ljudi, već u prvom stoljeću nove ere skužili da se staro staklo može pretopiti i ponovno koristiti. Imali su prave reciklažne centre za staklo, što je bilo prilično napredno za ono doba. Kroz povijest, staklo je postalo nezamjenjivo u medicini, od prvih laboratorijskih posuda do mikroskopskih stakalca, omogućujući nam da zavirimo u svijet mikroba.
U Veneciji, na otoku Muranu, staklarski majstori su bili toliko cijenjeni da im je ponekad bilo zabranjeno napuštati otok kako bi se sačuvale tajne njihove vještine. Republika je ljubomorno čuvala svoje staklarsko blago. A umijeće puhanja stakla, koje je olakšalo proizvodnju, također je postalo prava umjetnost, s majstorima koji su stvarali nevjerojatno delikatne oblike.
Čak i u svemiru, staklo ima svoju ulogu, štiteći astronaute od opasnog zračenja. Razvoj optičkog stakla u 20. stoljeću bio je revolucionaran za komunikaciju, omogućivši nam da surfamo brzinom svjetlosti zahvaljujući optičkim vlaknima (čini se da su nama ugradili slomljena vlakna jer Internet stalno puca, a s njima i naše strpljenje).
I tako, od drevnih vremena i prvih vatrenih eksperimenata u Mezopotamiji, staklo je postalo neizostavan dio naših života, od prozora kroz koje gledamo svijet do tehnologije koja nas povezuje s njim. Prava prozirna magija koja traje tisućama godina!
A zašto bismo trebali čuvati, prenamijeniti i reciklirati staklo? Jer time štitimo temelje našeg planeta. Manje kopanja zemlje za sirovinama, manje dima iz tvornica, manje smeća koje zatrpava naš okoliš. To je ulaganje u čišći zrak, bistriju vodu i zdraviju budućnost za sve nas.
Pa, što je pisac htio reći s ovom pričom o staklu?
Apsolutno je ključno čuvati, prenamijeniti i reciklirati staklo iz više važnih razloga, a svi se ti razlozi na kraju svode na očuvanje našeg planeta i resursa.
Da, nadam se da smo bili kristalno jasni! 🤓